Aktivnosti

Upozorenje – uznemirujući sadržaj: Sljedeći sadržaj uključuje opise nasilja i ratnih iskustava koji bi mogli biti uznemirujući za neke osobe. Aktivnost nije obavezna i može se preskočiti.

Molimo pročitajte prikaz ovog slučaja i provedite analizu procjene rizika odgovarajući na pitanja u tablici koja slijedi.

Prikaz slučaja (prilagođeno prema Onyut, Neuner, Schauer, Ertl, Odenwald, Schauer i Elbert, 2005)

Odrastao sam s oba roditelja. Imam mlađu sestru i brata. Moja majka je bila mlada i jako sam ju volio. Bio sam joj prvorođeno i najdraže dijete. Čak mi je to i rekla. Moj otac je marljivo radio. Imao je trgovinu u blizini naše kuće na tržnici. Obično bi odlazio ujutro i navečer se vraćao kući. Ponekad kad bi došao kući navečer, igrao se s nama. Igrali smo nogomet zajedno. To su bila dobra vremena. Ne znam koliko sam tada imao godina. Samo se sjećam da sam bio vrlo mlad… ne sjećam se točne godine, ali bio sam mlad… bilo je rano ujutro. Grupa od oko 10 muškaraca došla je pred našu kuću. Bili su naoružani… stajao sam pred kućom, vrlo blizu svojih roditelja. Bio sam tako uplašen. Odjednom sam čuo pucnjavu. Jedan od vojnika je počeo pucati. Čim sam vidio da je povukao okidač i čuo prvi metak, uspaničio sam se. Počeo sam trčati. Osjetio sam tako veliki strah. Utrčao sam u kuću i pokušao se sakriti iza vrata u jednoj od soba. Drhtao sam, bojao se, mislio – ‘oni će doći i po mene, doći će i ubiti me’. I sad kad se sjetim tog trenutka osjećam ubrzano lupanje srca. Nakon nekog vremena vani je utihnulo. Još uvijek sam stajao iza vrata, tih, ne mičući se. Nakon nekog vremena polako sam se pomaknuo prema prozoru i provirio van. Ono što sam vidio bilo je strašno. Moja majka i moj otac bili su pogođeni mecima. Oboje su ležali na tlu. Tijelo majke je ležalo preko tijela oca. Oboje su imali krv na odjeći. Majka je imala krvi na licu i trbuhu. Više se nisu micali, bili su mrtvi.

Do tog dana, nikada nisam vidio mrtvu osobu. Osjećao sam užas. Toliko sam se bojao, bio sam šokiran onim što sam vidio. Samo sam razmišljao o bijegu, napuštanju toga mjesta. Pobjegao sam kroz stražnji dio kuće i preskočio ogradu. To je bio posljednji put da sam vidio svoje roditelje, a ujedno i posljednji put da sam bio u svom domu. Dok sam bježao, pridružio sam se strancima na ulici. Toliko ljudi je pokušavalo pobjeći. Jednostavno sam trčao s njima. Na putu sam susreo mnoge muškarce obučene u vojne uniforme. Govorili bi nam da legnemo na zemlju. Počeo sam plakati. Ostali su šutjeli. Jedan od njih me je udario stražnjim dijelom pištolja u zatiljak. Utihnuo sam. Htjeli su sve pobiti… ali pustili su nas. Ljudi su nastavili trčati, a kad su stigli do svog odredišta, razbježali su se s ceste. Tada je već bila noć. Bio sam sam. Mrzio sam svoj život. Slijedio sam cestu i konačno zaspao u grmu pored ceste. Do tada sam već bio odustao od života. I ja sam se osjećao kao da sam umro. Znao sam da postoji opasnost od divljih životinja i lavova, ali nije me bilo briga… Tako sam došao u drugi grad. Vidio sam grupu ljudi iz svog mjesta i otišao ih pozdraviti. Primili su me i živio sam s njima nekoliko tjedana. Pokazali su mi i kako se registrirati kao izbjeglica. Sjećam se dana kad sam došao u izbjeglički kamp. Bio sam tako iznenađen kako ljudi mogu živjeti na ovakvom mjestu. Ostao sam s jedinom obitelji oko dvije godine u kampu. Konačno, Crveni križ mi je pomogao izgraditi vlastitu kuću, tada sam imao oko 14 godina. Od tada živim sam. Počeo sam ići u školu. Naučio sam kako živjeti sam. Ionako mi nitko ne može pomoći. Nikad više nisam čuo za brata i sestru. Ne znam jesu li još živi i ako jesu, gdje ih mogu naći. Ali sada sam spreman potražiti ih.