Tema 4 Kako podupirati dobrobit

U smislu prevencije u osnovnoj školi, kako bi se razdoblje pandemije moglo proraditi, važno je pratiti sljedeća tri koraka (Herman, 1997.):

1. uspostavljanje stabilnog i sigurnog konteksta
2. faza ponovnog proživljavanja, izražavanja i prepoznavanja emocija
3. „ponovno povezivanje“ sa svojom okolinom i s drugima.

Te se aktivnosti mogu provoditi u školskom kontekstu, pri čemu se prije svega nude putovi za socio-emocionalno dijeljenje.

Praktične aktivnosti:

• Rekonstruirajte ključan trenutak u vremenu provedenom s članovima obitelji tijekom pandemije i podijelite ga s kolegama.
• Prepoznajte i zatim ponovno proživite vlastita emocionalna iskustva.
• Stvorite pozitivne misli vezane uz očekivanja od budućnosti i ponovno povežite djecu/mlade sa školskom zajednicom (npr.: Od djece se traži da navedu neke prijatelje iz škole i omiljene aktivnosti koje će nastaviti raditi zajedno).

Izuzetno je važno u svakoj učionici/školi stvoriti atmosferu u kojoj vlada smirenost i povjerenje prema drugima, što uključuje sljedeće čimbenike:

1. Nastavak školovanja koje polazi od ponovnog uspostavljanja međusobnih odnosa i prijateljstava, povratka iskustvu različitih oblika suradnje, slušanja i razumijevanja drugih.
2. Školski djelatnici odgovorni su za to da učenicima posvete pozornost i budu na raspolaganju za njihove potrebe tako što će im pružati informacije koje im mogu pomoći da prorade ono što se dogodilo te tako što će strukturirati nastavu na jasan i pristupačan način.
3. Ponovno uspostavljanje rutina na način da se dan učini maksimalno predvidljivim bez poricanja prošlosti ili očekivanja da će se stvari odvijati kao da se ništa nije dogodilo.
4. Izuzetno je važno u svakoj učionici/školi stvoriti atmosferu u kojoj vlada smirenost i povjerenje prema drugima, što uključuje sljedeće čimbenike: Težnja prema autoritativnosti, što podrazumijeva sposobnost postavljanja pravila koja imaju značenje, čak i ako ona nisu uvijek misaono razumljiva. Postavljanje granica neophodno je za dobro upravljanje emocijama kod djece/mladih.
5. Ključno je predložiti aktivnosti koje podržavaju buduće usmjerenje, raditi na maštovitosti i kreativnosti te poticati određeni oblik pozitivnog samoprepoznavanja od strane drugih vršnjaka i nastavnika.
6. Promicanje otpornosti poticanjem socijalizacije u obliku rasprava i rada u skupini, pružanje prilika za doživljaj uspjeha razvijanjem osjećaja kompetencije za obavljanje zadataka kod učenika (Masten, 2007.).
7. Povećavanje resursa prisutnih u kontekstu škole i učionice umjesto fokusiranja isključivo na posljedice stresnih događaja.

U konačnici, poticanje strategija suočavanja ima ključnu ulogu!

Strategije suočavanja predstavljaju skup radnji, kako misaonih, tako i ponašajnih, koje osoba izvršava kako bi se prilagodila i/ili se nosila s unutarnjim i/ili vanjskim zahtjevima (stresorima).

Dakle, radi se o aktivnom procesu, naučenom i svjesnom odgovoru koji osoba koristi kako bi se suočila s poteškoćama i stresorima (Folgheraiter, 2003.).

Kada im prisutne i osjećajne odrasle osobe daju podršku i poticaj, svi ti načini suočavanja pomažu djetetu da definira sebe.

Vlastita percepcija sposobnosti učinkovitog suočavanja s poteškoćama povezana je s osjećajima ovladavanja i samoefikasnosti, sigurnosti i pouzdanja u samoga sebe i u druge.

Nastavnik i škola važni su izvori podrške za razvoj otpornosti i strategija suočavanja jer mogu pružiti (House, 1981.):

• emocionalnu podršku (interes, privrženost, briga i empatija prema drugima) – instrumentalna podrška (aktivna intervencija u osobnom okruženju)
• informacijsku podršku (davanje prijedloga, savjeta i informacija)
• podršku u smislu povezanosti i pripadanja (iskazivanje povjerenja, cijenjenja i poštovanja prema drugima)
• instrumentalnu podršku (aktivna intervencija u osobno okruženje)

Stres treba smatrati ključnom funkcijom našeg organizma. On nam omogućuje da se suočavamo s onim što se od nas zahtijeva, ali i s vanjskim pritiscima i prijetnjama. Drugim riječima, stres nam daje prednost prilagodbe na naše okruženje, što je ključno za opstanak ljudskih bića (Lazarus i Folkman, 1984.).

Prema tome, možemo razlikovati negativan stres i pozitivan stres:

POZITIVAN STRES: Stres koji omogućava aktivaciju adaptacijskih funkcija u odnosu na problem, što nam omogućuje da se nosimo s njime tako što ćemo mu posvetiti pravu količinu pozornosti i energije.

NEGATIVAN STRES: Slučaj kada stresna situacija zahtijeva adaptacijske napore koji premašuju percipirane sposobnosti pojedinca i dovodi do uznapredovanja stresa koji može rezultirati pogoršanjem psihofizičkih obrambenih snaga, posebice kod pojedinaca koje su još u razvoju.

Dramatičan događaj poput pandemije predstavlja kolektivni stresor, pa stoga poprima određene osobine koje nadilaze individualnu dimenziju (Barton, 1970.; Bronfenbrenner, 1986.; Mawson, 2005.). Veći broj djece/adolescenata istovremeno proživljava traumatske događaje.

PSIHOLOŠKA TRAUMA: iznimno težak stres koji prijeti mentalnoj dobrobiti. Ključan aspekt predstavlja učinak koji sjećanja povezana s traumom mogu imati na funkcioniranje djeteta/mlade osobe u raznim kontekstima (prijatelji, obitelj, škola).

Kako možemo prepoznati znakove negativnog stresa u školi?

• Kao prvo, obratite pažnju na sve promjene s obzirom na njihov intenzitet, trajanje i primjerenost u odnosu na učenikovu dob, kao i na razinu njihove interferencije u raznim životnim kontekstima, posebice u školi.
• Promatranje obuhvaća više razina: tjelesnu, ponašajnu, emocionalnu i misaonu.
• Tjelesna razina: npr. bolovi u trbuhu i glavobolje. Premda je to nešto na što se djeca obično žale u djetinjstvu, ti se simptomi mogu kod nekih češće javljati i tako u konkretnim situacijama otkriti potencijalnu prisutnost stresora. Djeca također mogu pokazivati pretjeranu pobuđenost, izgledati umorno i imati iznenadne promjene tjelesne težine.
• Ponašajna razina: mlađa djeca mogu nazadovati i promijeniti način na koji se igraju i ponašaju, te pokazivati repetitivne radnje. S druge strane, starija djeca mogu se početi izolirati, previše ili premalo pričati, doživljavati probleme sa socijalizacijom i usvojiti rizičnija ponašanja.

• Emocionalna razina: poteškoće s upravljanjem i regulacijom emocija, uz izražavanje ljutnje, neraspoloženosti, pretjeranog straha, osjećaja bespomoćnosti, niskog pouzdanja u samog sebe i u druge te apatije.
• Misaona razina: od blagih manifestacija poput poteškoća s koncentracijom do ozbiljnijih pojava, kao što su nedostaci u razvoju određenih vještina ili poteškoće u učenju u školi. Osim toga, djeca mogu ponovno proživljavati traume, doživjeti epizode disocijacije i odnositi se drukčije prema drugima, životu i budućnosti.

Oni koji se nalaze pod „posebnim promatranjem“ bit će „najosjetljiviji“ (Flynn, 2006.), to uključuje:

• učenike s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama
• učenike s poteškoćama u razvoju
• učenike s već dijagnosticiranim tjelesnim ili mentalnim patologijama
• učenike koji doživljavaju ili se suočavaju s određenim promjena, kao što su odvajanje, razvod roditelja ili gubitak bliske osobe.

Razlog za posebno promatranje jest postojanje četiriju domena čimbenika rizika za razvoj psihičke uznemirenosti, koje su međusobno usko povezane:

• unutarnje osobine djeteta (predispozicije, temperament, kognitivne sposobnosti)
• kvaliteta odnosa s figurama privrženosti
• stil roditeljstva i stil socijalizacije
• obiteljski kontekst (ključni događaji, obiteljski stres, trauma, društvena mreža).

• U suradnji sa psihologom osigurajte prostor u školi gdje će se učenike moći saslušati, i to na mjestu koje nije učionica, gdje djeca/mladi mogu:
• identificirati i objektivizirati svoj problem i emocije koje su s njim povezane
• započeti psihoedukaciju o tome kako funkcioniraju određene „automatske reakcije“ te o razumijevanju načina na koji su situacije, emocije i misli međusobno povezane
• dobiti prilike za emocionalno preoblikovanje i refleksiju o ponekad disfunkcionalnim strategijama suočavanja s poteškoćama
• dobiti preporuku za kratke vježbe meditacije zasnovane na potpunoj svjesnosti (mindfulness) s ciljem smanjenja stresa i poboljšavanja emocionalnih vještina suočavanja.

Promičite neke od vještina iz različitih poglavlja dokumenta Svjetske zdravstvene organizacije iz 2020. za nošenje sa stresnim razdobljima, posebice sljedeće:

1. Prizemlji se.
2. Oslobodi se.
3. Budi obziran.
4. Napravi prostora.

1. Tijekom bure emocija prizemljite se na način da primijetite svoje misli i osjećaje, smirite se i povežete se sa svojim tijelom tako da stopala lagano gurate u tlo, protegnete se i dišete, a zatim se ponovno usredotočite i povežete sa svijetom oko sebe.

2. Oslobođenje

• Primijetite tešku misao ili osjećaj uz znatiželju. Usredotočite se na nju. Zamislite bolan osjećaj kao predmet, primijetite njegovu veličinu, oblik, boju i temperaturu.
• Dajte ime teškoj misli ili osjećaju.
• Zatim se ponovno usredotočite na ono što radite. Svima posvetite punu pozornost.

Ovdje možete poslušati vođenu meditaciju jednog od vodećih autora u tom području, Johna Kabata Zinna.

3. Budite obzirni. Primijetite bol koju osjećate vi i drugi i na nju odgovorite obzirno. Oslobodite se od neljubaznih misli tako što ćete ih primijetiti i dati im ime. Zatim pokušajte obzirno razgovarati sami sa sobom. Ako budete obzirni prema sebi, imat ćete više energije za pomoći drugima, kao i više motivacije da budete obzirni prema drugima, što je korisno za sve.

4. Napravite prostora. Pokušaj odguravanja teških misli i osjećaja često nije baš uspješan. Umjesto toga, napravite prostora za njih:

• Primijetite tešku misao ili osjećaj uz znatiželju. Usredotočite se na nju. Zamislite bolan osjećaj kao predmet, primijetite njegovu veličinu, oblik, boju i temperaturu.
• Dajte ime teškoj misli ili osjećaju.
• Dopustite bolnom osjećaju ili misli da dođe i prođe, kao loše vrijeme.

• Omogućite školi da na osnovi potrebnih vještina pruži podršku kojom se „hitne slučajeve“ može poslati/prijaviti izvan školskog okruženja na način da se uspostavi mreža podrške i ostvari kontinuitet intervencija sa zdravstvenim sustavom.
• Pobrinite se da roditelji pružaju kontinuiranu skrb djetetu i pravovremeno interveniraju u pogledu djetetovih poteškoća na način da osobama koje su uključene u to jasno objasnite korake koje je potrebno poduzeti kako bi se preuzela kontrola izvan školskog okruženja.
• Aktivirajte izravnu liniju između škole i zdravstvenog sustava kako biste komunicirali što je izravnije i brže moguće.